Kako su iseljenici provodili svoje slobodno vrijeme

Na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar 4. i 5. prosinca održana je međunarodna znanstvena konferencija na engleskom jeziku naziva Tumačenje slobodnog vremena u dijasporskim zajednicama: Motivacija i utjecaj. Radilo se o završnom događaju inovativnog projekta Istraživanje emocija u (re)konstrukciji identiteta dijaspore: Hrvati u Australiji i Novom Zelandu (1945.-1991.) pod vodstvom Ivana Hrstića s Instituta Pilar.

Plakat konferencije

Plenarno predavanje Volonterizam i slobodno vrijeme unutar hrvatskih dijasporskih zajednica u Australiji, na primjeru Hrvatskog kluba Adelaide, održala je Vesna Drapac, izvanredna profesorica Sveučilišta u Adelaideu koja je inače hrvatskoga podrijetla. Dala je jedinstvenu analizu navedene teme i studije slučaja, jer je osim kao istraživačica na uobičajenim izvorima, izlaganje temeljila i na osobnome iskustvu, budući da su članovi njezine obitelji i ona sudjelovali u različitim oblicima djelovanja navedenoga kluba.

U nastavku prvoga dana konferencije Ioana Florea istaknula je vrlo važnu ulogu njemačke zajednice u Bukureštu od kraja 19. pa do sredine 20. stoljeća koja se manifestirala kroz brojne športske, kulturne, zabavne i druge aktivnosti. Evlogi Stanchev napravio je zanimljivu i istraživački vrlo zahtjevnu usporedbu židovskih, armenskih i turskih športskih klubova koji su djelovali između dva svjetska rata u Bugarskoj. Jana Škerlová analizirala je djelovanje studenata iz međuratne jugoslavenske države te Bugarske u Brnu tijekom međuratnog razdoblja.

Tomasz Pudłocki predstavio je život i brojne aktivnosti isto tako brojne poljske dijaspore u, kako ga je nazvao, „glavnom gradu svijeta“ – New Yorku, tijekom 1920-ih, pitajući se među ostalim u kolikoj je mjeri ta kozmopolitska okolina utjecala na oblikovanje korištenja slobodnog vremena poljskih imigranata. U nastavku konferencije autor ovoga priloga predstavio je od 1980. godine pa do danas najvažniju manifestaciju Hrvata u Švedskoj – Smotru hrvatske kulture, dok je Josip Mihaljević na temelju usmenih izvora opisao glavne odrednice koje su definirale svakodnevnicu radnih migranata iz komunističke Jugoslavije u zapadnoj Europi – gastarbajtera. O potonjoj temi govorili su i Ivan Hrstić te Nenad Bukvić, usredotočivši se na represivne mjere jugoslavenske obavještajne službe prema radnim migrantima, koje su rezultirale time da je svakodnevnica dijela te populacije bila obilježena i – strahom.

Drugog dana konferencije Diana Duarte-Bernal predstavila je temu svojeg doktorskoga istraživanja u čijem je središtu ples kao prostor za manifestaciju prisutnosti imigranata iz drugih južnoameričkih zemalja u Čileu. Ostatak konferencije bio je posvećen Australiji, pa su tako Marica Marinović Golubić, Monika Balija i Tamara Bodor predstavile svoje istraživanje o načinima na koje su žene hrvatskoga podrijetla provodile svoje slobodno vrijeme, temeljeći ga na intervjuima sa ženama koje su emigrirale u Australiju prije 1991. godine. Ivan Andrej Nuredinović i Dino Vukušić povukli su paralele između dvaju hrvatskih glasila u Australiji, konkretnije, načina na koje su izvještavali o aktivnostima koje su u slobodno vrijeme prakticirali mladi Hrvati.

Ivan Hrstić predstavio je još jedno istraživanje, u kojem se orijentirao na praksu čitanja kod Hrvata u Australiji i Novome Zelandu od početka 1950-ih do konca 1970-ih, temeljeći ga na naoko neobičnom i opsežnom tipu izvora – preko 9000 pisama koja su stigla na adresu Matice iseljenika Hrvatske, a koja su joj uputili hrvatski iseljenici iz Oceanije. Stipica Grgić predstavio je temu vezanu uz „najvažniju sporednu stvar na svijetu“, govoreći o gostovanjima nogometnih klubova iz komunističke Jugoslavije u Australiji, pri čemu je pažnju uvelike posvetio političkim ciljevima koje je beogradski režim želio ostvariti u zajednicama iseljenika iz Jugoslavije, poput poticanja njihove unutarnje kohezije. Da sva pažnja ne bude usmjerena na Hrvate „tamo dolje“ pobrinuo se mladi slovenski istraživač Luka Kropivnik. On je predstavio pisanu produkciju skupine slovenskih poslijeratnih emigranata u Australiji, kroz koju su oni izražavali vlastite stavove, refleksije i sjećanja, ali je ona ujedno bila i izraz preživljavanja u tuđini te otpora komunističkoj diktaturi u domovini.